- All e-books and audiobooks on The New Life Mission website are free
- Explore multilingual sermons in global languages
- Two new revised editions in English have been released
- Check out our website translated into 27 languages
Due to COVID-19 and disruption to international mail service
we have temporally suspended our ‘Free Print Book service’.
In the light of this situation we are not able to mail you the books at this time.
Pray that this pandemic will end soon and the resumption of the postal service.
Pray that this pandemic will end soon and the resumption of the postal service.
Subject 2 : Zakon
[2-1] MOŽE LI NAS OBNAŠANJE ZAKONA SPASITI? (Luka 10:25-30)
“Tada, najedanput, ustade neki učitelj Zakona te ga zapita, u nakani da ga kuša: ‘Učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?’ ‘Što stoji – odgovori mu – pisano u zakonu? Što tamo čitaš?’ ‘Ljubi Gospodina Boga svoga’ – odgovori – ‘svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom’ a ‘svoga bližnjega kao samoga sebe!’ Reče mu Isus: ‘Pravo si odgovorio!’ ‘To vrši pa ćeš živjeti!’ Ali on, želeći se pokazati pravednim, zapita Isusa: ‘Tko je onda moj bližnji?’ Isus odvrati: ‘Jedan čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napola mrtva pa odu.’”
Koji je čovjekov najveći problem?
Živi u mnogobrojim zabludama
Živi u mnogobrojim zabludama
Lk, 10:28, “Činite tako i živjet ćete.”
Ljudi su mnogostruko zabluđeni. Čini se da su posebno ranjivi u ovome području. Čine se inteligentnim bićima, ali ih je lako obmanuti jer su nesvjesni svoje zloće. Rođeni smo u nepoznavanju samih sebe i još uvijek živimo kao takvi. Zato što ne poznajemo sebe kakvima jesmo, Biblija nas naziva grješnicima.
Ljudi govore o svojim grijesima. I čini se da nisu sposobni činiti dobro te da su previše skrenuli da bi sebe smatrali dobrima. Žele se hvalisati svojim dobrim djelima i javno iskazivati. Za sebe kažu da su grješnici, ali se ponašaju kao da su ‘predobri.’
Znaju da u njima nema dobroga niti su u stanju činiti dobro, ali pokušavaju zavarati druge, a ponekad i sami sebe: “Ma hajde, nismo mi potpuno zli. Ima nečega dobroga u nama.”
Stoga, gledajući na druge, govore si: “Bolje da to nije učinio. Bilo bi mu bolje da je drukčije postupio. Bio bi puno bolji da ne priča tako. Mislim da bi ovako trebalo propovijedati evanđelje, a ne onako. On se obratio prije mene i smatram da bi se trebao ponašati zrelije. Ja sam tek nedavno postao spašen, ali uz malo truda, bit ću bolji od njega.”
Takvi ljudi oštre noževe u svojim srcima. “Strpi se malo i vidjećeš da nisam kao ti. Ti smatraš da si ispred mene, zar ne? Čekaj samo. U Bibliji piše da će posljednji biti prvi. Znam da se to odnosi na mene. Čekaj samo i vidjet češ.” Ljudi se zavaravaju.
Premda bi takva osoba učinila isto da je na njegovu mjestu, svejedno ga osuđuje. Za vrijeme propovijedanja odjednom počne bespomoćno zamuckivati i postaje svjesnim svoga ruha. Propovjednici bi trebali gledati samo na Boga, a ne razmišljati o tome što će drugi misliti. Jer ako ne čine tako, neće biti sposobni propovijedati.
Ako upitate ljude imaju li sposobnost činiti dobro, većina će ih odgovoriti negativno. Obmanjuju se time da mogu činiti dobro. I tako nastoje raditi sve do smrti. Smatraju da su u svom srcu ‘dobri’ i da mogu činiti dobro. Isto tako misle da su i sami dovoljno dobri. Bez obzira prije koliko godina su postali nanovo rodjenima postoje i oni koji nakon velikoga napretka u hodu s Bogom misle: “Ja mogu učiniti to i to za Boga.”
Izuzmemo li Gospodina iz naših života, možemo li odista činiti dobro? Postoji li dobro u ljudima? Može li čovjek živjeti i činiti dobra djela? Ljudi nemaju sposobnost činiti dobro. Kada kod netko pokuša činiti nešto ‘u svojoj snazi’, griješi. Postoje ljudi koji su odgurnuli Iusa u stranu nakon postignuća spasenja i u svojoj snazi pokušali činiti dobro. U nama je samo zlo. Mi možemo samo zlo činiti. Sami po sebi (bez obzira ako smo i spašeni), možemo samo griješiti. To je stvarnost našega tijela.
Što mi uvijek činimo, dobro ili zlo?
Zlo
Zlo
U našoj pjesmarici: “Slava Gospodinu” postoji pjesma koja počinje ovako “♫ Bez Krista mi uvijek posrćemo. Bezvrijedni smo poput broda bez jedra na pučini.♫” Bez Krista uvijek griješimo. Pravedni smo samo jer nas je on izbavio. U stvarnosti, mi smo zli.
Apostol Pavao je rekao: “budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću” (Rim, 7:19). Imao Isusa u sebi ili ne, isto je. Ali ako nema Isusa, on u svojoj snazi pokušava činiti dobro pred Bogom. Ali, što više pokušava, sve više otkriva da čini zlo.
Čak je i kralj David bio takav. U vrijeme kad mu je zemlja bila u miru i napredovala posegnuo je za nedopuštenim. Ugledao je poželjnu osobu i pao u seksualni grijeh. Kako li je tek izgledao kad je zaboravio svoga Gospodina! Odista je bio zao. Ubio je Uriju i uzeo mu ženu, ali nije mogao vidjeti zlo u sebi. Za svoje je postupke našao izgovore.
Ali jednoga dana pristupio mu je prorok Natan i rekao: “U nekom gradu živjela dva čovjeka, jedan bogat, a drugi siromašan. Bogati imaše ovaca i goveda u obilju. A siromah nemaše ništa osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je, i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći. I dođe putnik k bogatom čovjeku, a njemu je bilo žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi gostu koji mu je došao. On ukrade ovčicu od siromaha i zgotovi je za svog pohodnika.” (2 Sam,12:1-4).
David reče: “Smrt je zaslužio čovjek koji je to učinio!” Veoma se ražestio i rekao: “Taj je čovjek imao mnogo ovaca i mogao je pripraviti jednu od njih, ali je radije uzeo od siromaha i zgotovio je za svoga gosta.Taj čovjek zaslužuje smrt!” A Natan mu reče: “Ti si taj čovjek.” Ako ne slijedimo Isusa i ne prebivamo s njim, čak i nanovorođeni mogu isto postupiti.
To vrijedi za svakoga čovjeka, čak i za vjernike. Bez Krista stalno posrćemo i činimo zlo. Stoga smo mi danas ponovno zahvalni što nas je spasio bez obzira na zlo u nama. “♪Želim se odmarati u Kristovoj sjeni.♪” Naša se srca odmaraju u sjeni Kristova spasenja. No, ako izađemo iz te sjene i pogledamo na sebe, nikada nećemo naći počinka.
Bog nam je dao pravednost vjere ispred Zakona
Što dolazi prvo, vjera ili Zakon?
Vjera
Apostol Pavao rekao je da nam je Bog najprije dao pravednost vjere. Pravednost vjere dolazi prva. Dao ju je Adamu i Evi, Kainu i Abelu, Šetu i Enohu...pa Noi...tada Abrahamu, pa Izaku, Jakovu i njegovih dvanaest sinova. Premda nisu imali Zakon, po vjeri u Njegovu Riječ postadoše pravednicima. Bog ih je blagoslovio i oni počinuše po vjeri u Njegovu Riječ.
Vrijeme je prolazilo, a Jakovljevi su potomci živjeli kao robovi u Egiptu za 400 godina zbog Josipa. Onda ih je Bog izbavio po Mojsiju i uveo ih u Kanaan. No, za vrijeme ropstva u Egiptu, Izraelci zaboraviše na pravednost po vjeri.
Onda ih Bog čudesno povede preko Crvenoga mora u pustinju. Kad stigoše u pustinju Šur, Bog im dade zakon na brdu Sionu. Dao im je Deset zapovijedi koji sadrže 613 detaljnih članaka Zakona. “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, Abrahamov, Izakov,Jakovljev. Neka se Mojsije uspe na goru Sion i ja ću mu dati zakon:” I Bog dade Zakon Izraelcima.
Dao im je Zakon kako bi “imali spoznaju o grijehu” (Rim, 3:20). Bilo je to zbog toga da bi znali što Boga udobrovoljava a što ne i otkriva Njegovu pravednost i svetost.
Svi izraelski robovi u Egiptu u razdoblju od 400 godina prešli su preko Crvenoga mora. Nikada nisu upoznali Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva. Nisu ga poznavali.
Za života u ropstvu tih 400 godina zaboravili su na Božju pravednost. U to vrijeme nisu imali vođu. Jakov i Josip bili su njihove vođe, ali oni su umrli. Čini se da Josip nije uspio prenijeti vjeru na svoje sinove, Manašea i Efrajima.
Stoga su oni opetovano morali pronaći Boga i susresti ga jer su zaboravili Božju pravednost. Tada im je Bog prvo dao pravednost po vjeri a kada zaboraviše na nju, onda im dade i Zakon s namjerom da ih vrati k sebi.
Da bi spasio Izrael i učinio ga svojim narodom, narodom Abrahamovim, naredio im je da se obrežu.
Pozivajući ih k sebi, prvotno je namjeravo upoznati sa činjenicom da postoji Bog koji je uspostavio Zakon, a onda im ukazati na njihovu grješnost. Želio je da mu pristupe i postanu Njegov narod tako što će ih iskupiti posredstvom žrtve otkupljenja koju im je dao. I učini ih svojim narodom.
Izraelci su bili izbavljeni po zakonu (žrtvovnom obredu) vjerujući u Mesiju koji treba doći. Ali, i taj je obred s vremenom iščeznuo. Promotrimo ga.
U Lk, 10:25: “Ugledni učitelj zakona ustade s nakanom da ga kuša.” Taj je čovjek bio farizej. Farizeji su bili konzervativci koji su nastojali živjeti po Božjoj Riječi. Pokušavali su zaštititi svoju zemlju i živjeti po Njegovu Zakonu. Tu su bili i zeloti, veoma naprasiti i skloni pokretanju demonstracija za ostvarivanje svojih ciljeva.
Koga je Isus želio upoznati?
Grešnike bez pastira
Grešnike bez pastira
Takvi ljudi žive i danas. Predvode socijalne organizacije sa sloganom ‘spasite potlačene sumještane’. Vjeruju da je Isus došao spasiti siromašne i potlačene. I onda, ti isti upisuju teološke fakultete, susjeluju u politici i pokušavaju ‘izbaviti obespravljene’ u svim porama društva.
To su oni koji naglašavaju. “Želimo živjeti po svomu i milosrdnomu zakonu...živjeti po Zakonu, po Njegovoj Rječi.” Ali oni ne razumiju stvarno značenje Zakona. Nastoje živjeti po njegovu slovu, ali ne prepoznaju njegovu božansku objavu.
Stoga, mogli bismo reći da u periodu od 400 godina prije Krista nije postojao prorok, sluga Božji. Na taj su način postali stado ovaca bez pastira.
Nisu imali vođu, a niti Zakon. Bog se nije objavio posredstvom dvoličnih religijskih vođa toga vremena. Zemlja je postala rimska kolonija. Onda je Isus rekao svojih izraelskim sljedbenicima u pustinji da ih neće otpraviti gladnima. Sažalio se nad stadom bez pastira. Mnogo ih je patilo u to vrijeme.
Od važnosti je da su ljudi poput učitelja zakona i drugih bili nositelji prava; farizeji, stup Izraela i judaizma. Bili su vrlo ponositi.
I taj je učitelj zakona upitao Isusa u Lk, 10:25: “Što trebam činiti da baštinim život vječni?” Sebe je smatrao najboljim čovjekom u Izraelu. I tako je taj učitelj zakona (nespašeni) izazvao Isusa riječima: “Što trebam činiti da baštinim život vječni?”
Taj učitelj Zakona u stvari predstavlja nas. On upita Isusa: “Što trebam činiti da baštinim život vječni?” Isus mu odgovori: “Što stoji napisano u Zakonu? Što tamo čitaš?”
Ovaj mu odgovori i reče: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameću svojom a ‘svoga bližnjega kao samoga sebe.’”
I Isus mu reče, “Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.”
Ovaj je čovjek izazvao Isusa ne prepoznajući sebe kao zloga, da je sam nakupina grijeha koja nije u stanju činiti dobro. Isus ga upita: “Što stoji napisano u Zakonu? Što tamo čitaš?”
Što stoji napisano u Zakonu?
Mi smo grešnici koji nikada ne mogu činiti po Zakonu.
Mi smo grešnici koji nikada ne mogu činiti po Zakonu.
“Što kaže Zakon?” Sa ovim odlomkom, Isus pita kako netko, uključujući tebe i mene, poznaje i razumije Zakon.
Poput mnogih ljudi danas, ovaj učitalje Zakona smatrao da mu je Bog dao Zakon da ga izvršuje: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe.”
Zakon je bio savršen. Bog nam je dao savršeni zakon. Rekao nam je da ljubimo Gospodina svim svojim srcem i dušom, snagom i umom a bližnjega svoga kao same sebe. Dobro je ljubiti Boga svim srcem i snagom, ali svetu Riječ nikada ne bi mogli izvršiti.
“Što tamo čitaš?” - znači da je Zakon točan i prav, ali kako ga ti razumiješ? Učitelj Zakona je mislio da mu je Bog dao Zakon da ga izvršava. Ali, Zakon Božji nam je dan da bi smo uvidjeli naše nedostatke i obznanio našu grješnost. On ukazuje na naše grijehe: “Zgriješio si. Ubio si a ja sam ti rekao da to ne činiš. Zašto me nisi poslušao?”
Zakon obznanjuje grijehe u srcima ljudi. Recimo da sam na svome putovanju ovamo ugledao zrele dinje. Bog me po Zakonu upozorio: “Ne diraj te dinje. Osramotit ćeš nas.” “Da Oče.” “Polje pripada tomu i tomu i zato ih ne smiješ brati.” “Da, Oče.”
U trenutku kad nam Zakon kaže da ih ne ubiremo, mi ipak osjećamo snažan poriv da učinimo suprotno. Ako pritišćemo oprugu, ona se reakcijiski želi vratiti u prvobitan položaj. Grijesi ljudi su isto takovi.
Bog nam je rekao da nikada ne činimo zlo. On to može reći jer je svet, savršen i sposoban za to. S druge strane, mi ‘nikada’ ne možemo ne sagriješiti i ‘nikada’ činiti dobro. Mi nikada ne posjedujemo dobro u svojim srcima. Zakon kaže nikada (uvjetovano je riječju ‘nikada’). Zašto? Jer ljudi imaju požudu u svojim srcima. Mi djelujemo iz požude. Činimo preljub jer smo požudnici.
Moramo podrobnije čitati Bibliju. Kad sam ja prvi puta uzvjerovao u Krista, vjerovao sam Svetromu Pismu. Čitao sam kako je Isus umro na križu za mene i nisam mogao zaustaviti suze. Bio sam tako zao,a On je umro na križu za mene.. Moje je srce jako čeznulo da uzvjeruje u Njega. Tada sam pomislio: “Ako ću već uzvjerovati, onda ću to učiniti kako Sveto pismo kaže.”
Čitajući knjigu Izlaska, 20-to poglavlje gdje stoji: “Nemaj drugih bogova osim mene”, kajao sam se po Pismu. Istražio sam svoj život kako bih otkrio jesam li imao drugih bogova osim njega, jesam li uzalud spominjao njegovo ime, i jesam li ikada štovao druge bogove. Otkrio sam da sam se mnogo puta klanjao drugim bogovima u čast mojih predaka. Sagrješio sam štujući druge bogove.
Zato se u pokajanju pomolih: “Gospodine, štovao sam idole. Zaslužujem osudu. Molim te oprosti mi moje grijehe. Neću to više činiti.” I eto, jedan je grijeh otpisan.
Tada sam razmišljao jesam li ikada izgovorio njegovo ime uzalud. I prisjetih se da sam pušio u vrijeme uzvjerovanja u Boga. Moji su me prijatelji upozoravali: “Ne sramotiš li time Boga? Može li kršćanin pušiti?”
Bilo je to izgovaranje njegova imena uzalud, zar ne? I opet sam molio: “Gospodine, izgovarao sam tvoje ime uzalud. Molim te, oprosti mi. Prestat ću pušiti.” I tako, nastojao sam prestati, ali bih s vremena na vrijeme zapalio cigaretu. Bilo je teško, gotovo nemoguće prestati pušiti. Ali, napokon sam uspio i prestao. I osjetio sam kako sam se rješio još jednoga grijeha.
Sljedeći je bio: “poštuj dan Gospodnji.” To je značilo ne raditi ništa u nedjelju, ne zarađivati... i s time sam prestao.
Onda dolazi “Poštuj oca i majku.” Poštivao sam ih kad bi smo bili odvojeni, ali čim smo bili zajedno, dolazilo bi do napetosti. “O, moj Bože, opet sam sagriješio. Gospodine, molim te oprosti mi.” Molio sam u pokajanju.
No, nisam mogao poštivati svoje roditelje jer su u to vrijeme bili mrtvi. Što sam mogao učiniti? “Gospodine, molim te oprosti ovome bezvrijednome griješniku. Umro si na križu za mene.” O, kako sam bio zahvalan!
Na ovaj sam se način razračunavao sa svakim grijehom pojedinačno. Bilo je tu i drugih zapovijedi poput ne ubij, ne čini preljuba, ne priseži... Shvatio sam da sam u svemu sagriješio. Cijelu sam noć molio. No, znate li da molitva u pokajanju nije baš ugodna. Porazgovarajmo malo o tome.
Kada bih razmišljao o Kristovu raspeću mogao sam suosjećati sa tim bolnim činom. A On je umro za nas koji ne živimo po njegovoj Riječi. Cijelu sam noć plakao razmišljajući koliko ga ljubim i zahvaljujući mu što mi je pokazao pravo zadovoljstvo.
Prva godina dolaženja u crkvu bila mi je laka, ali sljedeće godine su bile teške jer sam morao mnogo više prodrijeti u svoju dušu i plakati nad svojim grijesima jer sam ih tako često činio.
Ako pak suze ne bi nadošle, otišao bih u planine na tri dana i postio. Onda bi se suze vratile. Gušio bih se u suzama, vratio u društvo i plakao u crkvi.
Ljudi oko mene su govorili: “Zahvaljući molitvama u planinama, postao si svetiji.” Ali, suze bi s vremenom presahnule. Treće godine, odista je bilo teško. Kad sam razmišljao o svojim prijestupima prema svojim prijateljima i bližnjima, brzo bih zaplakao. Nakon četvrte godine ovakovih iskustava, suze bi opet presahnule. Oči bi se samo zacaklile,ali nije bilo suza.
Nakon pet godina, više nisam mogao zaplakati ma kolik nastojao. Tada mi je počeo curiti nos. I nekoliko godina kasnije, počeo sam osjećati gađenje naspram samog sebe i vratio sam se biblijskim načelima.
Zakon je dan za spoznaju o grijehu
Što moramo znati o Zakonu?
Nikada nećemo moći činiti po Zakonu.
U Rimljanima 3:20 čitamo: “Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha.” Ovu sam izjavu smatrao osobnom porukom za apostola Pavla i vjerovao sam samo u one koje bi mi se svidjele. Ali, nakon usahnuća mojih suza, nisam mogao više nastaviti život po vjeri.
I tako, nastavio sam griješiti i otkrio sam kako se grijeh ustoličio u moje srce i da je nemoguće živjeti po Zakonu. Nisam to mogao podnijeti, ali nisam mogao niti odbaciti Zakon jer je dan da bismo ga izvršavali. Na posljetku, postao sam učitelj zakona jednak onima o kojima čitamo u Svetome Pismu. Bilo je vrlo teško nastaviti živjeti po vjeri.
Tako da griješim neprestano i shvatio sam da imam grijeh u svom srcu, te da je nemoguće živjeti po Zakonu. Nisam ga mogao ispoštivati, niti ga odbaciti jer sam vjerovao da je daden kako bi se poštivao. Na kraju sam postao odvjetnik, kao oni spomenuti u Pismu. Postalo mi je teško nastaviti život vjere.
Imao sam toliko grijeha da sam, čitajući Zakon, počeo prepoznavati te grijehe kada bih god prekršio neku od Deset zapovijedi u svom srcu. Grijeh u srcu je također grijeh, tako da sam postao vjernik u Zakon.
Dok sam izvršavao Zakon, bio sam sretan, a kad to nisam uspijevao, osjećao sam se jadno, frustrirano i žalosno. S vremenom sam se iscrpio. E, da me je netko poučio od samog početka: “Ne i ne. Mora postojati neko drugo značenje Zakona. Ono ti pokazuje da si ti gruda grijeha; srebroljubac si, seksualni požudnik i stremiš ka svemu što je ugodno oku. Postoje stvari koje voliš više od Boga. Želiš slijediti ono što ti svijet nudi. Zakon ti je dan, ne da bi ga izvršavao, već da prepoznaš sebe kao griješnika u čijem je srcu zlo.”
Eh, da me je netko onda poučio, ne bih uzalud patio deset godina. A ovako sam živio pod Zakonom sve dok nisam došao k pameti.
Četvrta zapovijed je: “Poštuj subotu, sveti dan.” To znači da ne bismo trebali raditi na taj dan. To znači da bismo umjesto jahanja trebali hodati, i ne putovati na duža odredišta. A ja sam mislio da trebam pješačiti do mjesta gdje trebam propovijedati kako bih bio vrijedan poštovanja. Nakon svega, počeo sam propovjedati o Zakonu. Stoga sam mislio da moram živjeti onako kako propovjedam. Bilo je to tako teško da sam kanio odustati.
Kao što je i zapisano na ovome mjestu. “Što tamo čitaš?” Nisam razumio to pitanje i zbog toga sam trpio 10 godina. I učitelj zakona je isto mislio. Mislio je da će ga Bog blagosloviti ako izvršava Zakon i živi po njemu.
Ali mu je Isus rekao: “Što tamo čitaš?” Da, ispravno si odgovorio, ti činiš onako kako tamo piše. Nastoj i izvršavaj. Živjet ćeš ako tako činiš, ali ako ne činiš tako, umrijeti ćeš. Plaća za grijeh je smrt. “Umrijet ćeš ako ne činiš tako.” (smrt je suprotna životu, zar ne?)
Ali učitelj Zakon to nije razumio. On predstavlja nas, mene i tebe. Deset sam godina učio za teologa. Sve sam iskušao, sve čitao i sve činio: postio, imao viđenja, govorio nepoznatim jezicima... Sve te godine sam čitao Bibliju i mislio sam da ću nešto postići, ali sam bio duhovni slijepac.
To je razlog zašto griješnik mora imati nekoga koji će mu pomoći progledati da uvidi Isusa Krista kao našega Gospodina. A kada to spozna: “Aha! Mi nikada ne možemo izvršavati Zakon. Bez obzira koliko nastojali, možemo i umrijeti ,a da nismo ostvarili cilj. Ali, Isus je došao spasiti nas vodom i duhom! Aleluja!” Možemo biti izbavljeni vodom i Duhom. To je milost, dar Božji. Zato slavimo Gospodina.
Imao sam sreće što sam uspio diplomirati uslijed svih teškoća, ali bilo je i onih koji su cijeli svoj život uzaludno studirali teologiju a da nikada nisu spoznali istinu sve do svoje smrti. Postoje i oni koji desetljećima vjeruju ili nasljeduju vjeru, ali nikada nisu bili nanovo rođeni.
Mi napuštamo stanje grijeha kada shvatimo da nikada ne možemo ispuniti Zakon i kad stanemo pred Krista i slušamo evanđelje vode i Duha. Upoznajući Krista ispadamo iz svih osuda, svih prokletstava. Mi, najgori grješnici postajemo pravednicima jer nas je On spasio vodom i krvlju.
Isus nam je rekao da nikada ne možemo prebivati “u Njegovoj volji”. To je rekao i učitelju zakona koji to nije razumio. Stoga mu je Isus ispričao priču koja će mu pomoći to razumjeti.
Što je uzrok našega promašivanja življenja po vjeri?
Grijeh
Grijeh
“Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu.” (Lk, 10:30). Isus mu je ispričao to usporedivši ga sa patnjom čovjeka iz priče, pretučenoga i napola živoga.
Čovjek je silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Jerihon je svjetovan grad a Jeruzalem predstavlja religiju; grad vjere, hvastavaca zakona. Priča nam kazuje da ako vjerujemo u Krista kao što vjerujemo u religiju, neizostavno ćemo propasti.
“Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu.” Jeruzalem je bio velik grad s velikim stanovništvom. Imao je velikog svećenika, predvodnika svećenika, Levite i mnoge religijske uglednike. Veliki broj ljudi dobro je poznavao Zakon. Zato su i nastojali ga obdržavati, ali nisu uspjeli pa su se uputili u Jerihon. Upali su u svijet (Jerihon) i susreli razbojnike.
Čovjek je sreo razbojnike na putu iz Jeruzalema u Jerihon koji su mu svukli odjeću. “Biti svučen” znači izgubiti svoju pravednost. Nemoguće nam je živjeti po Zakonu i u Zakonu. Apostol je Pavao rekao u Poslanici Rimljanima 7: “Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću. To ne činim više je, nego grijeh koji stanuje u meni.”
Volio bih da mogu činiti dobro i živjeti u Njegovoj Riječi. Ali, u ljudskome su srcu nastanjene zle misli, preljubi, pokvarenost, ubojstva, lopovluk, pohlep, zloća, prevare, razuzdanost, opakost, bogohulstvo, ponos i ludost (Mk, 7:21-23).
Zbog njih koji se ispoljavaju sada i uvijek, činimo ono što ne želimo i ne činimo ono što trebamo. Neprestano ih opetujemo u svojim srcima. A đavo nas pomalo potiče na grijeh.
Grijesi u srcima svih ljudi
Možemo li živjeti po Zakonu?
Ne
Ne
U Marku 7 stoji napisano: “Nema ništa izvan čovjeka što bi ga moglo onečistiti kad uđe u njega; nego ono što izlazi iz čovjeka, to onečisti čovjeka.”
On nam govori da u ljudskom srcu postoje zle misli, preljubi, pokvarenost, ubojstvo, lopovluk, pohlepa, zloća, prijevara, razuzdanost, požuda, bogohulništvo, ponos i ludost. Svi smo mi počinili ubojstvo u svome srcu.
Ne postoji itko tko nije počinio ubojstvo. Majke viču na svoju djecu: “Ne, ne čini to. Rekla sam ti da to ne radiš, proklet bio. Rekla sam ti ne čini to.” A potom: “Dođi ovamo. Rekla sam ti i ponavljam da ne činiš to. Ubit ću te zbog toga.” To je ubojstvo. Svoju djecu možete ubiti nepromišljenim riječima.
Naša djeca moraju živjeti jer će inače brzo pobjeći; ali ako na njih ispoljimo svoj gnjev, umrijeti će. Ubićemo ih pred Bogom. Ponekad uplašimo sami sebe. “O moj Bože. Zašto sam to učinio?” Kad pogledamo na modrice koje smo napravili našoj djeci, upitamo se jesmo li bili ludi kada smo to učinili. To radimo jer smo ubojice u svojim srcima.
I tako: “činim ono što neću” znači da činimo zlo jer smo zli. A đavolu je tako lako da nas navede na grijeh.
Pretpostavimo da nespašena osoba 10 sjedi u kolibi, bulji u zid i meditira poput Sungchola, velikoga korejskoga monaha. Dobro je dok bulji u zid, ali kad mu netko mora donijeti hranu i počistiti prljavštinu.
Tada mora komunicirati s nekim. U slučaju da se radi o muškarcu, to ne bi bio nikakav problem, ali recimo da se radi o prekrasnoj ženi. Ako je slučajno ugleda, sva njegova meditacija bila je uzaludna. On tada razmišlja: “ne smijem učiniti preljub, on je već u mom srcu, ali ga moram odstraniti. Moram ga otresti. Ne! Izlazi iz mojih misli!”
No, njegova odlučnost iščezava u trenutku kada ju ugleda. Nakon njenoga odlaska, on proučava svoje srce. Pet godina teškoga truda naprosto je iščezlo.
Sotoni je veoma lako oduzeti nečiju pravednost. Sve što treba učiniti je dati čovjeku mali poticaj. Ako se nespašeni čovjek trudi, stalno će upadati u grijeh. Takva osoba redovito nedjeljom daje desetak, posti 40 dana, moli 100 dana... ali ga Sotona kuša lijepim stvarima iz života.
“Dao bih ti utjecajan položaj u tvrtki, ali budući da si kršćanin, ne možeš raditi nedjeljama, zar ne? To je tako važan položaj. Možda bi mogao raditi tri nedjelje ,a samo jednom mjesečno ići u crkvu. Tada ćeš uživati takav prestiž i imati mnogo novca na računu. Što misliš o tome?” U ovome će se slučaju, vjerojatno 100% ljudi prodati.
Ako to ne upali, postoje oni koji su slabi na žensku ljepotu. Sotona postavlja lijepe žene pred njih i oni se brzo zaljube te odmah zaborave na Boga. Eto kako je ljudska pravednost svučena.
Ako nastojimo živjeti po Zakonu, sve što nam na kraju ostaje jesu rane od grijeha, bol i bijeda; izgubismo svu pravednost. “Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu.”
To znači da premda možemo nastojati ostati u Jeruzalemu i živjeti po volji Svetoga Boga, s vremena na vrijeme ćemo posrnuti zbog vlastitih slabosti i propast ćemo.
A tada ćemo se u okajanju moliti Bogu: “Gospodine, sagriješih. Molim te, oprosti mi. Nikada to više neću učiniti. Obećajem ti da je ovo zaista posljednji puta. Preklinjem te i pokorno molim da mi još jednom oprostiš.”
Ali, to nikada nismo prestali. Ljudi ne mogu živjeti u ovome svijetu a da ne zgriješe. Možda će uspjeti izbjeći grijeh nekoliko puta, ali nemoguće je ne sagriješiti opetovano. I tako, grijeh se opet počinja. “Gospodine, molim te oprosti mi.” Ako nastave tako, udaljiti će se od crkve (religije). Udaljit će se i od Boga zbog svojih grijeha i na kraju završiti u paklu.
Putovati u Jerihon znači pasti u svjetovnost; približiti se svijetu i udaljiti se od Jeruzalema. U početku je Jeruzalem još uvijek blizu. Ali kako se krug grijeha i pokajanja ponavlja, otkrijemo da stojimo na jerihonskim ulicama; duboko uglibljeni u svijet.
Tko će se spasiti?
Oni koji ne pokušavaju u svojoj snazi.
Oni koji ne pokušavaju u svojoj snazi.
Koga je čovjek susreo na svom putu u Jerihon? Susreo je razbojnike. Onaj koji ni ne pokušava živjeti po Zakonu postaje gori od psa koji pije, spava posvuda, mokri na svakome mjestu. Taj pas ustaje svakoga dana i opet pije. Takav pas jede i vlastiti izmet. Zato i jest pas. Zna da ne bi tebao piti. Sljedećega se jutra pokaje ali opet pije.
On je poput čovjeka koji je susreo razbojnike na putu za Jerihon. Ostavljen je u ranama i napola mrtav. U njegovu je srcu samo grijeh. Takvi su ljudi.
Ljudi vjeruju u Isusa i žive po Zakonu u Jeruzalemu, ali su ostavljeni s grijehom u srcu. Sve što trebaju pokazati u svom religijskom životu su rane nastale od grijeha. Svi sa grijehom u srcu bačeni su u pakao. Oni to znaju, ali neznaju kako to promijeniti. Zar nismo i vi ija bili tamo također? Svi smo bili isti.
Učitalj zakona koji je krivo tumačio Zakon božji, cijeli će svoj život nastojati izvršavati ga, a na kraju će ipak završiti u paklu, izranjen. On predstavlja nas, tebe i mene.
Samo nas Isus možespasiti. Postoje mnogi inteligentni ljudi koje poznajemo i koji stalno pokazuju svoje znanje. Svi oni hine da žive po Zakonu Božjem. Ali , oni nisu iskreni prema sebi. Ne slijede onu narodnu «pop je pop» ali uvijek na iskrivljen način pokazuju svoju vanjštinu da bi izgledali pobožno.
Među njima su grešnici na putu za Jerihon, oni koji su pretučeni od razbojnika i već su mrtvi. Moramo prepoznati našu krhkost pred Bogom.
Trebamo mu priznati: “Gospodine, završit ću u paklu ako me ne izbaviš. Molim te, spasi me. Ići ću gdje god želiš, bez obzira pada li tuča ili bjesnila oluja ako ću tamo čuti istinsko evanđelje. Ako me pak napustiš, završit ću u paklu. Preklinjem te, spasi me.”
Oni koji znaju da su na putu za pakao, oni koji su prestali ići u svojoj snazi i oslanjaju se na Boga, bit će spašeni. Nikada ne možemo postići spasenje u svojoj snazi.
Moramo znati da smo nalik čovjeku kojega su susreli razbojnici.
